Pre osam godina, devojka mi je završila u bolnici. Nije se budila, doktori su je već otpisali. Ubedio sam nekako njene roditelje da me puste unutra (imali smo jedva sedamnaest godina) i gledao je kako spava. Nisam smeo da joj priđem, plašio sam se da će nešto da joj se desi ako se pomerim.
Znali smo se oduvek, roditelji su nam bili prijatelji, i mi smo se sa petnaest “smuvali”. Nije to bio prvi put da je u bolnici, tri godine pre toga ustanovljen rak. Nisam shvatao koliko je to opasno, znao sam da će da se probudi.
Ali nije bilo isto drugi put. Skupio sam snagu i prišao joj, pokušao da se oprostim od nje, ako to bude bio zadnji put da je čujem kako diše. U trenutku sam se setio prvog poljupca, onog “hoćeš da mi budeš devojka?” I svakog zajedničkog trenutka. I onda – mali osmeh i osetim kako mi je stegnula ruku. Evo, osam godina kasnije, moja princeza se izborila sam rakom, rodila mi najlepšu ćerkicu na svetu i planiram da je zaprosim. Držite mi fige
Nema komentara :
Objavi komentar