Zabavljali smo se skoro 5 godina, planirali vjenčanje, razmišljali od djeci, a onda sam nekako par mjeseci pred vjenčanje na rutinskom ginekološkom pregledu saznala da imam neke anomalije “tamo dole” i da zbog toga nikada neću moći biti trudna i roditi djete. To me slomilo, al bukvalno. Znala sam da je životni san mog vjerenika da bude tata, tata kojeg on nikada nije imao. Razmišljala sam i ostavila ga bez i jedne riječi, jednostavno sam mislila da zaslužuje neku djevojku koja će mu moći roditi djecu i da nisam vrijedna njega takva kakva jesam.
Posle dvije godine ne znam kako, valjda medicinsko čudo, fenomen, ja sam ostala trudna i to iz veze “za jednu noć”. Iskreno i ne znam sa 100% tnom sigurnošću ko je biološki otac mog sina obzirom da sam ih u tom periodu svako veče mijenjala, ali… nisam željela da abortiram i “ubijem” dijete koje je dar od boga, čudo, ili šta već i isto veče nakon što sam saznala da mi kasni pozvala sam mog tada bivšeg momka, spavala sa njim, kako bih se “osigurala”, a mjesec dana kasnije smo se vjenčali i u opštini, ali i pred Bogom jer Bog je taj koji nas je ponovo spojio. Valjda je ima dobar razlog za to, ustvari sigurna sam jer smo evo već 4 godine u braku, SRETNOM i niko ništa osim mene ne zna vezano za biološkog oca našeg sina, a i ja se trudim da taj dio života zaboravim.
Nema komentara :
Objavi komentar